The Eagle Bunch

Pozdrav za sve čitaoce NFL Bloga i drago mi je da ću imati priliku da povremeno gostujem kod Lazara na blogu. Svaki početak je uglavnom najteži pa samim tim je redno da i prva kolumna bude u tom stilu.
Eagelsi su neočekivano dogurali do playoff-a ali sada su veoma opasna ekipa koja je veliki favorit da se nađe u SuperBowl-u. Ono što je karakterisalo napad Eaglesa ove sezone su pre svega oscilacije i nestalnost u egzekuciji tako da su rezultati često bili neočekivani ali ono što karakteriše Andy Reid-a je da spada u ofanzivne trenere koji se najbolje adaptiraju pogotovu ako im je data prilika da produže sezonu kroz Playoff.
Eaglesi već dekadu kubure sa relativno slabim WR corpsom koji često pokazuje svoju pravu stranu u utakmicama. Svaki trener mora da radi sa onim što ima na raspolaganju i da se prilagođava tako da je na mene Reid ostavio poseban utisak. Nakon očiglednih problema koje su WR Eagelsa imali protiv agresivnih secondarija koji igraju press coverage i redovno maltretiraju njihove WR-e kod releasea, Reid je pribegao lukavstvu kojim je želeo da eleminiše press coverage protivničkih ekipa.
The Eagle Bunch je stupio na scenu. Bunch (gomila) formacije karakteriše blizina grupe WR-a ofanzivnoj liniji kao i njihova zbijenost. Primer Bunch formacije možete videti na slici.
Bunch Formation
Kao što se da videti sa slike formacija je bunchovana na levoj strani, QB je u shotgunu, sa RB-om kao blocking help. Naizgled random raspored hvatača ima veoma logično objašnjenje. DeSean Jacskon je splitovan desno iz razloga da bi mu se otvorio prostor bez previše saobraćaja i ometanja od odbrane koja je fokusirana na bunch na levoj strani. Westbrook iako omalen spada u veoma solidne pomoćne blokere, i verovatno je najbolji chipping RB u ligi. TE Smith je bunchovan prvi do linije što je i razumljivo pre svega što se često koristi i kao bloker u formaciji.
Kada smo pogledali kako izgleda bunch onda možemo da pređemo na postavku odbrane i šta je to što predstavlja matchup problem kod Bunch formacija. Evo primera ekipe koja igra Press Coverage (da ne imenujemo ekipu da se ne naljute navijači iste).
Press Coverage
Kao što vidimo odbrana je izvela Nickel Personnel (5 DB-a) na teren jer očigledna pretnja je pass. DeSean Jackson je jedini WR Phile koji je podložan press coverageu jer je splitovan široko na desnoj strani. Drugi CB igra man nad Curtisom, NB (nickelback) man nad Brownom, dok je SS zadužen za TE Smitha. Blizina Bunch Formacije OL predstavlja problem jer igrači secondarija ne mogu da adekvatno pressuju WR iz nekoliko razloga:
1. Daljina od WR-a
2. Igrač defanzivne linije (DL) koji se nalazi između njih i WR-a
3. Zbijenost WR-a izuzetno otežava prepoznavanje ruta WR-a i praćenje igrača u man coverageu.
Pre nego što pređemo na sam scheme Reida i kako koristi ovaj loš matchup po odbranu, samo da notiramo i Westbrooka koji ima takođe svog čuvara u jednom od LB-a koji je njegov ghost. Ovo je jako važno napomenuti jer zanemariti Westbrooka kao hvatača je smrtni greh za odbranu. S' druge strane to je još jedna prednost napada jer sada imaju još jednog igrača manje koji bi potencijalno mogao da igra zone coverage.
Play Design
Sada dolazimo do genijalnog dizajna ove akcije i uopšte upotrebe Bunch Formacije. Prvo da objasnimo levu stranu gde se dešava manje stvari. DeSean Jackson kao deep threat dobija zadatak da trči Fly, Go ili kako već želite da zovete rutu, sa releasom spolja u nameri da ''očisti'' desnu stranu terena, videćemo i zašto. Westbrookova kretnja je veoma slična releaseu RB-a za Flat, tako da je njegov zadatak je da chipuje DE i time pomogne RT-u blokiranju, pritom povlačeći LB-a sa sobom koji igra Man coverage. Nakon chipa releasuje u sredinu gde ostaje kao Safety Valve (spasonosna opcija za QB-a ukoliko se rapsadne blocking šema, ili su sve ostale hvatačke opcije pokrivene) za McNabba.
Leva strana je where the magic happens. WR Brown igra veoma važnu ulogu jer je njegov zadatak da chipuje spoljno rame DE i time ga natera da seche unutra, nakon čega će nastaviti da trči svoju Cross rutu (Shallow Cross). Nakon chipa DE nastavlja u polje gde ga dočekuje TE Smith koji ima blocking zadatak da dočeka DE i nije u igri kao hvatač u ovoj akciji. To odbrana naravno ne zna pre početka same akcije, i Smith je mamac za SS koji mora da zadrži coverage zadatak. Outside WR Curtis ima Deep Cross rutu i potpuno slobodan release tako da može neometano da uhvati ubrzanje i raširi odbranu.
Na kraju treba napomenuti da je blocking shema odlicna jer ostavlja napadu 5 podesnih hvatača u akciji, a ujedno 7 igrača učestvuju kao blockeri u istoj (TE, RB i 5 OL). To omogučava LT i LG da imaju double block an 1-tech DT-u, a C i RG na 1-tech DT-u. Ovim se fantastično neutralizuje pass rush odbrane pogotovu što najbolji pass rusher ekipe ima blokove na 2 nivoa i time se usporava njegova penetracija u backfield.
Naravno ključ svega je konfuzija koja nastaje u secondariju odbrane. Videćemo šta se dešava nakon snapa.
Post Snap
Nakon snapa Reidov playdesign dolazi do izražaja. Jackson odvlači svog CB-a duboko u polje time otvarajući prostor za ostale hvatače u polju. Westbrook nakon chipa se podvlači između 2 LB-a i tu postavlja šator. Brown nakon što je chipovao i naterao DE u Smithov block kreće u svoj Shallow Cross, međutim sam chip je izazvao zabunu i dao korak prednosti Brownu u odnosu na NB-a. Curtis sa potpuno slobodnim releaseom ulazi u Deep Cross i ima prostora da pobedi hvatača i ima par koraka prednosti u odnosu na CB-a. Smith je u dočekao DE u bloku i pass rush je neutralisan od strane OL koja je praktično na svakom igraču u rushu imala double block. 
U ovom slučaju lucky winner je bio Curtis koji je bio poptuno otvoren i McNabb je kompletirao pass. U nekoj od drugih situacija neko od drugih hvatača bi bio srećnik zbog inzvarednog play designa. Prednosti su očigledne:
1. Max Protection - Iako se napad Phile nalazi u Bunch formaciji sa 3 WR i TE opet ima 7 igrača u blocku da neutrališe pass rush protivnika. McNabb je safe and secure.
2. Plenty of Options - 5 hvatačkih opcija za McNabba i ujedno ogroman pritisak na secondary odbrane koja mora da ih pokrije. Takođe 4 hvatačke opcije su ostale u 1-na-1 coverageu, sa jednim safetijem duboko u polju kao pomoć. Veliki mismatch u korist napada. 
3. Confusion - Release iz Bunch formacija je noćna mora za defanzivne backove na svim nivoima koji igraju man coverage (press pogotovu) i daje prednost napadu.
4. Field Transition - Kao što se vidi iz razvoja akcije svi hvatači iz Bunch formacije prelaze sa leve na desnu stranu terena primoravajući odbranu u tranziciju preko cele širine terena, ujedno dajući prostora i vremena hvatačima da pronađu način da pobede čuvara. S' druge strane McNabb je verovatno i glavni dobitnik u ovoj priči jer ima smo polovinu terena na koju mora da obrati pažnju prilikom readova. Sve hvatačke opcije su na istoj strani, brže se prolazi kroz readove. Tako jednostavno a ujedno veoma efikasno.
5. Element of Surprise - Bunch formacija ostavlja puno prostora za kombinovanje ruta i samim tim uvek može da zadrži element iznenađenja kod snapa i odbrana u startu je u minusu. Veoma važno u ligi gde je kvalitet igrača veoma ujednačen. Tako inferiorni WR corps Phile može da bude prilično efikasan i protiv kvalitetnijih secondarija.  
Ukratko to je bio pregled prednosti Bunch formacija i kako ih koristi Andy Reid u napadu Phile. Naravno odmah iz ovoga proizilazi pitanje ,,Pa zašto ne koriste svi stalno Bunch? Da li je moguće da je Reid jedini pametan u NFL-u?''. Odogovor je veoma prost i logičan. Kao što napad se prilagođava igri odbrane, odbrana radi isto. Većina odbrana koja igra protiv timova koji koriste Bunch će koristiti različite kombinacije Zone Coveragea, gde secondary može da se prilagođava. U tim situacijama je Bunch mnogo manje efikasan jer njegove glavne prednosti su eliminisane.
Fudbal je sport gde strategije i game planning igraju ključnu ulogu tako da je timing upotrebe Buncha od ogromne važnosti. Protiv odbrana koji forsiraju press coverage, Bunch formacija je adekvatan tweak za napad Phile. Ukoliko se koristi umereno i na pravi način može biti vrhunsko oružje, što je i demonstrirao Andy Reid.
Ovim završavam prvu kolumnu, nadam se da Vam se dopala i uvek su poželjni komentari, želje i sve ostalo. 

(ubaciti prikladan poklič i znak "!")

Svako ko prati i voli football zna šta ga očekuje u nedelju (00.30h, SportKlub) kada Baltimore Ravensi budu gostovali na Heintz Fieldu u finalu AFC konferencije. Mislim da bi još jedan -- "there is no tomorrow!" "rivalry bloodbath!" "last man standing!" "bigger than the Superbowl!" tekst bio  -- pa, suvišan. Trudiću se da ovaj hype oslobodim pominjanja opštih mesta, i najavu fokusiram na matchups i neka taktička rešenja koja nas očekuju.
 
KADA STEELERSI IMAJU LOPTU. Airians će pokušati da iskoristi najveću slabost odbrane Ravensa, a to je tackling u secondary-ju. Titansi su imali odličan gameplan u tom smislu, ali slabu egzekuciju. Nema svrhe testirati Reed-a ili recovery speed CB-ova Ravensa sa dugačkim pasovima, posebno kad se zna da ekipa sa manje turnovera dobija. Pasovi u flat, curls i slants deluju kao dobro rešenje. Posebno imajući u vidu da je to karijera-u-malom Hines Warda. Ako je mogao Justin Gage, khm khm... Ako ILB ostanu u zonskoj pomoći, to će značajno oslabiti blitz kroz sredinu koji Ryan (i vaš autor) voli. Parker mora biti disciplinovan i uzimati šta mu odbrana da up-the-middle. Dva jarda, dva jarda. Ovo nisu Chargersi -- Suggs i Jonhson igraju školski primer containa spolja. Nasuprot tome, Arians mora pozivati dizajnirana outside trčanja iza blokova Millera i Warda. Kada vidite Warda u motionu, budite sigurni da trčanje ide njemu iza leđa. Respektujući pravolinijsku brzinu Parkera, njegov cut back talenat se ne može meriti sa Chris Johnsonom -- sa kojim su Ravensi imali dosta problema. Sa druge strane, pas u flat protiv DB, ili dump-off pas u sred polja za Parkera ili Moore-a protiv agresivnih ILB Ravensa može biti ključni matchup u korist žutih.
Uspeh Ravensa biće koliko i njihov blitz. Cilj će biti blitzovati Bena u "unthrowable spot". Poznato je da Ben voli da produži play, a za to ima poželjnu građu i pokretljivost. Treba ga staviti u poziciju da baca iz džepa, što ranije, ili mu zatvoriti povoljne linije kretanja za "second play". Film iz meča sa Eaglesima će Ryanu puno značiti. Broj sackova tu nije bitan, ako me razumete. Rex voli da salje overload blitz sa jedne strane (najčešće desne strane QBa -- forsirajući scramble u "nezgodnu" stranu). To bi bilo lepo rešenje za trips-bunch formaciju koju Steelersi često koriste. Uopšte, OL Pittsburgha se slabo snalazi sa Ryan-ovim blitz šemama -- tako će biti i u nedelju, bez obzira na ono što smo/nismo videli protiv Titansa, odnosno Chargersa. Big Ben, a posebno Parker, moraju da vode računa o "sakrivenim" blitzevima DBova. Kod trčanja izbeći Ngatu, a u pass pro uvek imati u vidu gde je Pryce. Weakside odbrane Ravensa će stvarno biti weak, pošto će tu igrati povređeni Suggs i Rolle, ili njihove zamene. Potencijalno povoljan matchup.
Ravensi će igrati svoju igru, i tu neće biti iznenađenja. Pokriti outside contain i forsirati run unutra na Ngatu, Bannana, Lewisa... Na 3rd&long čekati Reed-a da razveseli. Jedino što bih voleo da vidim je da Ryan konačno prestane sa prevent odbranom kada ima prednost. Mada istorija me je demantovala više puta. Tackling mora da se vrati na prepoznatljiv nivo, a turnover prone Roethlisberger će se pobrinuti za greške. No, zanimljivo će biti da vidimo  gameplan Steelersa -- moj guess je: short passing game, teška doza Millera i Warda, no-huddle, dizajnirana outside trčanja, discipnlinovani Parker, Rusell na short-yard nošenjima, bez screen i trick akcija, dugačkih bombi i po mogućstvu nova rešenja u red zone...
 
KADA RAVENSI IMAJU LOPTU. Znam da Harbaugh želi još jednu turnover free utakmicu svog QBa, po cenu da odbrana ponovo mora da reši meč. Uostalom, to funkcioniše cele sezone. Ali, kako blokirati Jamesa Harrisona, koji je sam rešio dva meča ovih rivala? Recimo: unbalanced line. Cam se neće stideti i da stavi tri tackle-a (Gaither, Anderson, Terry) na njegovu stranu. Onda probati sa jednim play-actionom sa 8 blokera i 2 hvatača. Dobar timing, čisto istrčane rute i zverska ruka su prednosti koje imaju purple-blacks u toj situaciji. Oštar i precizan pas u zonu, ili out ruta na Claytona/Masona kada Steelersi pokazuju blitz. To je nešto što bi mogli da vidimo. Flacco još nije tako tehnički čist ispod centra, i sigurno bi mu više odgovarao spread napad iz shotguna, ali Ravensi jednostavno nemaju takav personal ili stil. To ćemo videti samo u dužim trećim down-ima. Tada Steelersi moraju locirati Masona. Ili će to Joe uraditi. U ostalih ~80% akcija, to će biti mano-a-mano igra trčanjem, i play-action pass. Tu nema iznenađenja. Ako bude dobre protekcije i normalni vremenski uslovi očekujem bar 5-6 deep bombi Flacco-a. Svojevremeno Brady, a nedavno Gage i prošle nedelje Vincent Jackson su pokazali ranjivost Steelersa na  dobro tajmirane deep post rute. Secondary, koji je ako niste znali, pakleno dobar.
Le Beau će baciti svoju kuhinjsku sudoperu na OL Ravensa. Rano i često. Na najrazličitije načine, uz njegove čuvene zonske trouglove u secondary-ju. Tako igraju već decenijama, pa će tako i u nedelju. Ako trio u DL: Hampton, Keisel i Smith ponove prošlonedeljnu igru neće biti zime na Heintz Fieldu. Očekuje se i bolje izdanje Polamalua. Cameron u celom play-offu nije probao trick akcije po kojima je bio čuven tokom regularnog dela sezone. Imam neki osećaj da će u nedelju nešto probati. Troy Smith u igri, pomalo zaboravljeni i oporavljeni Ray Rice... sve je moguće. Iako je ove sezone primarno korišćen kao bloker, TE Heap sa mekim rukama je go-to-guy u clutch situacijama i red zone. Za njega bi mogao biti zadužen Timmons koji ima brzinu i snagu da mu parira, a pokazao se i u coverage-u. McRun Baltimora vs Steel Curtain će biti milina gledati za svakog football fana. Leteće kacige, kazne, udarci na obe strane.. gotta love it.
X-FACTOR. Evo jednog opšteg mesta -- pobediće tim koji bude imao manje turnovera i nepotrebnih kazni. Ali kada se igra ovakav meč, to postaje presudno i mora biti rečeno. Ako bih već morao personalno da tražim X-faktor -- a da to ne budu punteri -- kod Steelersa ću pikovati Heatha Millera. Uz Warda on je prva blokerska opcija. Ponovo uz pomenutog -- hvatanjem i jardama posle hvatanja bi mogao da iskoristi slabosti Ravens D, o kojima smo pričali, a posebno duboko u njihovoj teritoriji. Kod Baltimora -- mladi safety-ji. (WTF?) Da, njihova uloga u blitzu, podrška trčanju i coverage-u imaće jak uticaj. Pričam o Leonhardu, Nakamuri i Zbikowskom. Ali još bitniji je njihov uticaj u ST.. (hint, hint).. Leonhard vraća puntove, a Zbikowski kickove. Želim vam dobar meč, uživanje i jak football do samog kraja. A nek pobedi... Baltimore. ;)

Zone Blocking Scheme

U nastavku Football 101 serijala o osnovama i tendencijama ove igre, a i kao odgovor na special request, predstavićemo nešto što u NFLu postaje sve zastupljenije. Koji timovi je koriste i u kojoj meri, nešto kasnije, a za sada da se upoznamo sa suštinom...
Zone Blocking Scheme (u nastavku ZBS) je šema blokiranja kao baza ofanzivnih sistema, posebno uticajna na igru ofanzivne linije, ali ništa manje i na igrače na skill pozicijama. Javlja se kao pandan klasičnoj man-2-man šemi, samo što se umesto striktnih blocking assigments od linijaša traži da donose odluke u zavisnosti od toga ko im se nađe u „prostoru“ ili zoni. Podjednako se koristi u pass i run bloku, ali je run-block nešto zahtevniji, pa će fokus biti na njemu.
 Cela OL mora biti savršeno uigrana ekipa u ekipi. Blokovi se prave u kretnji (na jednu stranu, tkz. playside drive block) gde dva igrača u prvom momentu udvajaju jednog defanzivnog linijaša, nakon čega se jedan odvaja i ide na sledeći nivo gde nalazi prvog slobodnog LB. Pravilo koga moraju da se pridržavaju je -- ruke na DL, oči na LB. Pokušavaju da brzinom i tehnikom izbegnu ogromne DT, a da pritom uvek znaju zadatak LB-era i spreče penetraciju u backfield. U svom tom ludilu, gde tela lete na sve strane, blokeri moraju biti hip-to-hip jedan uz drugog, da rade drive block na DL, a da pritom vode računa o LB liniji. Upornim ponavljanjima na terenizima, uigranošću i dobrom komunikacijom linijaši se neće međusobno saplitati i tačno će se znati koji napušta dupli blok i ide na second level.
 Izgleda da je ovde LB slobodan da napravi tackle, no to je samo ako se ako se OL nepridržava osnovnog pravila „4 ruke na DL, 4 oka na LB“. U zavisnosti koja je zone-akcija pozvana, biće dupliran ili DT (inside zone) ili DE (outside zone, stretch play). Ko napušta dupli blok? Bez da idemo suviše duboko u priču, najjednostavnije objašnjenje -- ako DE pokuša inside move preuzeće ga OG, a ako pokuša spolja (edge move) preuzeće ga OT, a OG će preći na second level. Te odluke se donose u letu. Iz ove priče jasno je da se traži specifičan tip OL igrača. Umesto masivnih i snažnih svinjara, za ovu šemu potreban je tehnički potkovan, lak na nogama, agilan i fudbalski pametan igrač. Da, u odnosu na klasične stvarno deluju manji, i retko kad prelaze 300 lbs. Lepota je u tome da su takvi igrači „jeftiniji“, i da se na draftu mogu naći i u kasnijim rundama.
 Uloga RB je ovde jako specifična. Tri su osnove osobine koje ZBS RB mora da poseduje: vision, strpljenje i cutting ability. Trkač se takođe kreće paralelno sa svojom linijom, pravi JEDAN cut, odlučno napada rupu koju mu kreira OL i uzima šta mu odbrana da. Disciplina i stpljenje da se rupa pojavi je ključ. Videti, odnono „osetiti“ rupu nije tako jednostavno kao što zvuči.
 Kada RB (ponovo „u letu“) donese odluku mora živeti sa njom, i za njega postoji samo jedan smer – sever. Pravilno izveden play će konstantno donositi 3-4 jarda. Upravo zato se kaže da su u ovoj šemi RB-ovi sistemski igrači. Trkači-zvezde koji đuskaju i prodaju ulaznice su ovde beskorisni. Kome nije bilo jasno zašto Denver svake godine štancuje tuce novih nepoznatih RBova (npr. samo ove godine startni RBs su bili: S. Young, M. Pittman, A. Hall, R. Torain, T. Bell, P. Hillis i P.J. Pope, bez da idemo dalje u istoriju!), sada svakako jeste. Svi su kao po šablonu, i ponovo, mogu se naći drugog dana drafta ili dovesti jeftino iz drugog tima. Posle i ne čudi zašto se takvi kasnije muče u drugim timovima/šemama (O. Gary, M. Anderson, R. Droughns).
  Cut block. Ono što se često zamena timovima koji forsiraju ZBS je činjenica se se od njih često traži da prave niske blokove, što može dovesti do povreda igrača koji bivaju blokirani i često se karakteriše kao prljava igra. ZBS zahteva od igrača da ponekad koriste cut blocks, jer je tako nalakše sprečiti backside pursuit (kao na slici) ako bloker nema dobar ugao. Naravno, uvek je tako lakše blokirati nekog ko je de facto veći od tebe.
 Ja ovde neću stati ni na jednu, ni na drugu stranu. Ukoliko odbrambeni igrač već nije pod visokim blokom, niski (cut) blok je dozvoljen. Usuprotnom je chop blok i 15y kazna. Kad već pričamo o Broncosima, njihovi treneri posebno vode računa o najsitnijim detaljima u pravilima, i koriste ih na taj način da sve ostane u granicama dozvoljenog. Tako i uče svoje blokere. Volite ih ili ne, ali sve što nije zabranjeno, je li...
 Pass block. Veoma je slično, blokira se prostor umesto čoveka. Ponovo se vraćamo na ono da su ZBS linijaši nešto manji, i samim tim imaju missmatch, što može predstavljati problem klasičnim pocket passerima. Tako na primer, i ne čudi što Schaub (Houston) ne može da sastavi više utakmica bez povrede u nizu, a svaki QB Denvera blista kada baca u kretnji -- pa tako i trenutni Jay Cutler. S tim, što treba reći da nije nemoguće naći vrhunskog ZBS linemena koji je i sjajan pass bloker, tipa T. Nalen ili M. Lepsis.
Ovo je jedna od standardnih akcija koju ima skoro svaki tim u svom playbooku, a posebno je ubitačna kod ZBS timova. Zove se bootleg, ili u ovom slučaju naked bootleg (zato što QB pravi rollout u svoju nezgodniju levu stranu).
 Fintira se klasično ZBS stretch trčanje, s tim što QB zadržava loptu i otvara se na suprotnu stranu. Zove se naked, jer mu je slepa strana skroz otvorena. DE Dwight Freeney je pao na fintu trčanja, i otvorio se prostor za pas od 60-tak jardi. Mnoge su varijacije na istu temu.

 I vraćamo se na početak... Ko sve koristi ZBS? Iz priče pretpostavljate da su Broncosi naslovna strana za ZBS, odnosno imenom i prezimenom, Mike Shanahan. Međutim, čak i za njega nije strano da u playbooku ima klasične power block šeme. Jednostavno današnja igra to zahteva. Isto tako, svaki tim ima ZBS akcije, samo zavisi u kom stepenu ih koristi. Osim Broncosa i Texansa (što je logično jer je Kubiak Shanahanov učenik), ZBS pretežno koriste i Packersi, Jetsi, pa i Coltsi, Skinsi... Pored personela, ZBS zahteva i određeni period uigravanja, pa nije ni čudo što eksperimenti sa takvom šemom mogu biti neuspešni (Raiders i Panthers prošle sezone). Bottomline, ZBS može biti jako efektivna (posebno ako imate C. Portisa ili T. Davisa na RB), a da pritom svoj novac i visoke pikove na draftu trošite na igrače/zvezde na drugim pozicijama. Dakle -- može biti opasno oružje u rukama, ali samo ako ga ne usmerite ka sebi...


West Coast Offense

 Često se u poslednjoj deceniji nevešto i paušalno koristi floskula "West Coast Offense" ili Napad Zapadne Obale kada se govori o rešenjima ofanzivnih koordinatora širom NFL-a. Time se iskrivljuje lik i delo legendarnog i nedavno preminulog trenera Bill Walsh-a, i njegova zaostavština koja ima Biblijski status za NFL. On je, naime, tvorac West Coast napada, kojim je harao ligom tokom 80-tih godina i u tom periodu osvojio 3 SuperBowla sa San Francisco 49ers-ima. No, jedno jeste tačno -- uticaj na danšnju igru itekako postoji. U kojoj meri i koji ga timovi koriste, nešto kanije... Prvo, u čemu je revolucionarni značaj i na čemu se zasniva WCO:
Tih godina ligom su dominirali timovi sa dominantnim odbranama, intenzivnim smashmouth trčanjem i QB sa bombom u ruci koji traži recievere duboko u polju. Walsh je potpuno promenio tradicionalno shvatanje, i sa Ninersima uveo mnoge novine:
 - Pass sets up the run. Glavna odlika WCO je pas igra, posebno na početku meča. Kratkim pasovima 3-5 yardi, Walsh je zamenio trčanje, dok bi run game više koristio krajem meča kada su odbrane već bile umorne. Što nas dovodi do druge važne odlike...
 - Timing. Walsh je na ovome posebno insistirao na treninzima. WR su morali da trče savršeno precizne rute, vremenski i "geometrijski". To su ugravnom bile kratke rute, takovzane horizontalne rute do 15 jardi -- quick-ins i outs, slants, hitch, crossing, hook rute itd. Dakle, potpuno suprotno vertikalnim i read-and-react pasovima. Nije ključ uspeha u tome da se prekopiraju akcije iz tog playbooka, poenta je da QB i hvatač moraju biti slepo sinhronizovani, a to se radi isključivo na treninzima.
- Formacija. Bazična postavka je splitback ili pro formacija (slika). Eventualno bi FB stao direktno iza QB, ali to ne menja poentu -- svi su potencijalni hvatači. Primetićete kako je RB uvek sa strane QB u backfieldu - bliži flat zoni, i predstavlja stalnu opasnost kao hvatač. Retko je originalni WCO QB u shotgunu. Igra li neki NFL tim danas ovako? Njih 90%, ako se pitaju NFL komentatori i samozvani experti... no, o tome kasnije.
  - QB. Joe Montana. Poster boy za ovaj napad. Verovatno najveći QB ove igre, nije imao bombu u ruci. Ali, WCO QB mora biti savršeno precizan. Zato su Montana i Steve Young imali i preko 70% kompletiranih pasova u nekim sezonama, dok su ostali HoF QB tipa Elway, Marino, Stabler, Bradshaw... imali ispod 60%. WCO QB mora imati brz release, sigurnost u džepu i pre svega fudbalsku pamet. Sposobnost da vidi svih 5 hvatačkih opcija, baci svaku vrstu pasa i da vidi hot route hvatača (u slučaju blitza). Posebno se insistiralo na aktivnom učešću RB i TE u igri pasom. RB mora biti agilan i odličan hvatač, ali i da predstavlja pretnju kao klasičan trkač da bi zaradio respekt odbane. Prototip su recimo Marshal Faulk ili Brian Westbrook. OL se uglavnom bazirala na zone-blocking-shemi, ali ne tako kompleksnoj kao što je ova danas.
 - Yards after catch. Pored hirurški preciznih ruta i sigurnih ruku, svaki hvatač je morao dominirati u YAC, i pasove od 3-5 yardi pretvoriti u one od 7-10. Morao je dobro da se snalazi u gužvi i da bude spreman na udarce. Kada vidite highlightse Jerry Rice-a, legendarnog hvartača te generacije, nećete videti spektakularna hvatanja od 50-60 yardi... U stvari, jedino ako posle nekog kratkog slant pasa sam istrči. Što je u stvari i poenta WCO.
  - Scripted plays. Još jedna Walsh-ova ideja. Prvih 10-25 akcija koje će biti pozvane na meču već su unapred poznate. Naravno, posebno izabrane da eksploatišu slabosti protivničke odbrane. Šta se time dobija? Igrači već znaju šta ih očekuje i mogu bolje da se spreme i uigraju. Da naprave početnu prednost i momentum, a smanje šansu za grešku na minimum. Postoji i element iznenađenja za odbranu koja, ne zna šta da očekuje bez obzira kakva je down-and-distace situacija na terenu.
Što nas dovodi na početak... Koji NFL timovi danas igraju originalni West Coast Offense? Odmah ću vam reći -- nijedan. Danas je igra toliko evoluirala da ove karkteristike/uslove koje su krasile Walsh-ove timove i posebno zlatnu generaciju Ninersa, ne ispunjava ni jedan tim. Treneri kreiraju sopstvene napade, kombinuju različita učenja i kao veliki ego-manijaci prave sopstveni pečat. Baš kao što je to i Walsh uradio. No, činjenica je da WCO ima ogromnog uticaja na mnoge trenere danas. A samim tim i na napade koje oni forsiraju. Coaching tree (klik) koji je ostavio Walsh iza sebe ga svrstavaju tik uz Lombardi-ja, kao The Trenera NFLa.
Po mom mišljenju, nešto najbliže klasičnom WCO sistemu danas propagiraju Andy Reid i Mike Holmgren, u Eaglesima i Seahawksima respektivno. Što i nije čudno, s obzirom da je Holmgren bio QB coach i OC kod Walsha, a kasnije je zaposlio Andy Reida u Green Bay-u. Njima bi priključio i John Grudena (Tampa Bay), njegov napad ima takođe nekih uočljivih sličnosti sa origninalnom West Coast Offense. Ma, slobodno bih priključio i mnoge druge trenere sa Walsh's coaching tree, na čije napade je on ostavio ogroman i očit uticaj. Uz samo jednu ključnu opasku - nazvaću ih pravim imenom -- Holmgren's Offense, Reid's Offense, Gruden's Offense...


Titans Defense, there is a party at the ballcarrier - meet me there

U poslednje vreme sve češće se odbrana Titansa zasipa najlepšim komplimentima koje može da dobije -- da ih porede sa šampionskim odbranama Ravensa iz 2000. ili Buccaneersa iz 2002. Međutim, stvari nisu tako jednostavne. Ove šampionske odbrane iz poslednje decenije, kao i one iz prethodnih decenija (Da Bears 85’, Steel Curtain, Purple People Eaters) bile su na svoj način specifične. Titansi će svoju dominaciju morati da dokažu i do kraja sezone pa sve do januara (februara), da bi zaslužili da budu pomenuti u istoj rečenici sa prethodnicima. Sve i da bude tako, neke razlike postoje...
 I odmah na početku najzabavniji deo – stvari JESU tako jednostavne. Naime, Titansi koriste klasičnu 4-3 formaciju, sa dosta Cover 2 zona, bez blitzeva, ludih šema, bez pre-snap kretanja i bilo kakvih tendencija da zbune protivnika. Vanilla as it gets.
A ponovo su prva odbrana u ligi, sa nešto više od 10 primljenih poena prosečno po meču? Kako? Najviše zasluga pripada njihovom defanzivnom koordinatoru Jim Schwartzu. Njegova odbrana je jako motivisana, uigrana do perfekcije, brza, agresivna, ali i taktički disciplinovana. I svi znaju zaboravljenu veštinu tacklovanja. Scwartz insistira na gang-tacklingu, pa će te neretko videti kako se cela odbrana skupi oko lopte -- baš onako kako piše u naslovu. Disciplina je vidljiva u mnogim oblicima, insistira se da prvi koji stigne ide nisko na obaranje (uvek koriste pravilan leverage, sa oba stopala na zemlji), a tek onda drugi, treći, četvrti, na eventualan fumble. Druga stvar koja je očigledna je uigranost. Schwartz već dugo forsira ovaj sistem u Titansima, a ove sezone se vraća 10/11 startera iz prošle, plus DE Jevon Kearse koji je takođe bivši Titan. 
Sve kreće i završava se u liniji. Sidro te linije, i verovatno najdominantniji defanzivni igrač u ligi trenutno je DT Albert Haynesworth. Sa kombinacijom snage i veličine (6’6’’ i 320 lbs), ono što njega izdvaja je neverovatna agilnost i tehnika. Nemogućnost da ga pomere ili blokiraju tera protivničke koordinatore da prave gameplan posebno za njega. Odnosno, kako da izbegnu njega. Warren Sapp, anyone? Ako izbegnu njega, svakako ne mogu da obiđu njegovog kolegu, NT Tony Browna. Odličan run-stoping DT koji u ovakvom društvu nezasluženo biva potcenjen. End-ovi Titansa (Jevon Kearse i Kyle van den Bosch) pretežno igraju „weak 9“ tehniku, odnosno specijalizuju se za outside pass-rush. U slučaju trčanja pokrivaju outside contain i forsiraju RBa inside, na već pomenute nepomerljive sile. Kyle van den Bosch je odbrana Titansa u malom – agesivan DE, brz, pass-rusher koji ne prestaje da daje svoj maksimum do poslednjeg zvižduka i poslednjeg snapa. DL ima 16 sackova što je najviše u ligi, a sam Haynesworth čak 6.

Kao što već rekoh, Schwartz ima poverenja u ovo društvo da u svakom downu vrše pritisak na QBa i zbog toga svoje linebackere po pravilu ne šalje na blitz. Ta ekipa (Bulluck, Fowler i Thorthon), nema previše slobode u igri. Čini se da su programirani samo za 2 stanja. Kad je pass pokrivaju svoju zonu, a kad vide loptu, posebno u rukama RB, oči im zakrvave. Iskusni probowl OLB Keith Bulluck je vođa ove odbrane i poziva akcije na samom terenu.
Secondary. Prvo što upada u oči je - svi znaju da tackluju i toga se ne stide! Cortland Finnegan up-rising CB je prosečno niži i za 20 kg manji od svakog RB u ligi, a eto ipak oni padaju kao pokošeni. Upravo ono što se očekuje od pouzdanog Cover 2 CB, a sve je više onih koji se stide da se uključe u run support. Ali nisu oni isključivo cover corneri, mogu jako dobro da odgiraju i man-to-man. Našli su playmaker safety-ja u vidu Michel Griffina, pa neretko Finny ostane 1-na-1 sa levim flanker WR. Istovremeno iskusni CB Harper pokriva desnog WR u press coverage-u jer ima pomoć over-the-top. U takvoj šemi, drugi safety Chris Hope je bliži liniji skrimidža i pomaže odbranu protiv trčanja. Schwartz za promenu ima tendenciju da ponekad pošalje DBove na blitz, i to po pravilu bude uspešno. Finny i Griffin predvode ligu sa po 4 presečene lopte dok Harper i Hope za sada imaju po 2, što je opet najviše u ligi. Pritom su primili samo 3 pass TD, što je league low. Nesumnjivo veliku zaslugu za to ima i D-Line sa konstantnim pritiskom na protivničkog QBa - de facto je mnogo lakše braniti pas kada je samo njih četvorica dovoljno za pritisak. Drugi razlog je odlična komunikacija i uigranost, pa nema dopuštenih big-plays zbog loše međusobne komunikacije.
Kako ih pobediti? Ne treba biti preterano pametan, već kvatlitetniji, jači i brži od njih. Pretpostavka je da QB ima dobru zaštitu od svoje linije i da pronađe seam rute u zoni Titansa. To su prostori između LB i S, ili CB i S (slika gore), koje može da pronađe samo kvalitetan, iskusan i precizan QB. Manningu i TE Clark-u je to donekle pošlo za rukom u MNF, ali slaba je to vajda bez igre trčanjem. Možda i bitnije od samih osvojenih jardi je da LBeri Titansa poštuju napad trčanjem i nasedaju na play-actione. Ali još uvek nismo videli taj tim...
Bottomline, ne vidim skoro ovu odbranu i diskusiji o najvećim ikada, ali ovako dobro vođen tim ima jako dobre šanse da u uzdrmanom AFC-u ode jako do samog kraja. Posebno što je i HC Fisher konačno shvatio da ima veće šanse da pobedi sa Collinsom na QB, i pouzdanom run game -- napad koji ne mora da nadzire odbrana i popravlja ono što oni uprskaju. A što se Schwartza tiče, i pored toga što je prošle godine potpisao produžetak ugovora kao DC, ne bi me čudilo da sledeće godine postane glavni trener nekog drugog NFL tima. 

Prevent Defense -- it only prevents defending

Koncept prevent odbrane ima smisla i zvuči logično… ali samo u teoriji. Ekipa koja ima prednost u finišu meča izaziva protivnički tim da baca, menja snagu i veličinu za brzinu i kroz pretežno zonske odbrane sprečava big play koji bi mogao da promeni momentum utakmice. Defanzivni bekovi (obično njih 5 ili 6 je na terenu) se povlače duboko u Cover 3 ili Cover 4 zone, drže “igru” ispred sebe i prave tacklove u polju, ne bi li tako iscurelo i preostalo vreme… 
 I ja nemam problem s tim… ali samo ako tim uđe u finiš sa 20+ razlike! Jer, šta se u stvari dešava? Defanzivni koordinatori prečesto i prerano prelaze u, ja volim da kažem, -- vanila mode. Bez obzira što je protivnički tim samo jedan ili dva napada daleko od pobede. Prestanu sa bitzevima, najklasičniji mogući 4-man rush, nema pritiskanja hvatača na liniji skrimidža već daju ogroman off-man cushion i prelaze u neke zone gde se uvek par bekova nađe besposleno sa palčevima nabijenim u guzice -- ne radeći ništa. Istog momenta kada se tvoja želja da pobediš, pretvori u želju da ne izgubiš, znaj da si pržen. I napad, logično, namiriše krv. Timovi stalno vežbaju 2-minute offense, svaki iole ozbiljan QB nalazi rupe u soft zoni protivnika i bez pritiska rutinski prelazi teren. Prtom, spreman je i da rizikuje sa nekim pasovima, ali i da pretvara 4th downs, jer nema šta da izgubi. I neretko se rizik isplati. Vanila mode = veštačko disanje napadu.
I to se dešava u NFLu, iz nedelje u nedelju. Naravno, od nekog generalnog pravila isključujemo timove (doduše, retke) koji konstantno i igraju Cover 2 odbranu i vrše pritisak sa 4 linemena, kao i napade čiji QBovi ne mogu da kompletiraju pas pa sve da se odbrana i skloni sa terena. Prošlog vikenda nekoliko mečeva je po pravilu završeno na isti šablon.

Falcons – Bears. Bearsi zaostaju za 6. 2:50 do kraja, i kreću u poslednji napad. Odbrana Falconsa, koja je bila odlična tokom celog meča prelazi u vanila mode. Nema blitza, nema pritiska, nema jam-a na hvatačima, DBs duboko u u zoni, safety-ji i preko 20 yardi duboko. Orton baca redom za 3, 10, 4, 10, 10, 17 jardi i konačno kruniše drive sa pasom od 17 jardi za pobednički TD.
Ali još nije kraj, Bearsi treba da odbrane još jedan pas. Safety-ji su 50+ yardi duboko (čuvaju šta-ti-ja-znam-koga), nema pritiska, WRi trče slobodno, Ryan odmah čita odbranu i kompletira divan pas od 26 jardi uz aut liniju. Vreme se zaustavlja na 1 sekundi, kicker izlazi na teren... Doviđenja, Bearsi.

Cardinals – Cowboys. Cardsi su pakovali Romo-a ceo meč. Nekoliko sekova, fumblova… Sve do 3:12, kada su Cowboysi bili na -10. Uključen, vanila mode. Sa samo trojicom u liniji (slika ispod), bez ikakvog pritiska, Romo je za nepun minut smanjio na -3. Cardsi su delovali opušteno i nezainteresovano, pa je zato i običan dump-off pas (uz 5 promašenih tacklova) završio za TD.
Da li su išta naučili? Očigledno, ne. 50 sekundi do kraja, Romo ponovo dobija loptu bez time-outs, i sa 4 pasa dolazi u FG range. Poslednji je bio 30 jardi za Wittena, i to kroz sredinu te all-mighty zone. Ulazi kicker, produžetak.

Texans – Dolphins. Na 3 min. do kraja, Phinsi imaju -2 i napad. Texansi ne smeju krenuti sa bend-but-don’t-break filosofijom?! O, da smeju. <ovde ubaciti istu priču odbrane od malopre>. Shotgun -- 10, 12, 39 yardi i nakon minut Miami je na +5.
Texansi uzimaju loptu, i postižu pobednički TD u poslednjim sekundama, tako što se Schaub ušetao u end-zonu. Pre toga je isti kompletirao 5 pasova u zone coverage Phinsa. Gospodo koordinatori, utakmica se igra jako do samog kraja!

Ostaje mi na kraju još samo da citiram HoF trenera i legendarnog komentatora John Maddena -- All a prevent defense does, is prevent you from winning.

How ’bout them Skins?

Poslednji kome bih iole uputio reči hvale bio bi kontroverzni vlasnik Redskinsa, mr Dan Snyder (i njegov privezak, Vinny Carreto). Međutim, po onoj give credit where credit is due... Nakon godina tavorenja, žrtvovanja draft pikova zarad preplaćivanja slobodnih agenata, loše hemije u timu, poraza od Seahawksa prošle godine, smrti Seana Taylora i konačno penzionisanja Joe Gibbsa -- ovaj tim sa slavnom istorijom našao se pred bitnim odlukama. Snyder se odlučio da otpusti over-priced under-achieved asistente DC Gregga Williamsa i OC Al Saundersa; i da ipak ne da poverenje glavnom kandidatu iskusnom Jim Fassellu (uh kakva nagazna mina..). Odgovornost glavnog trenera dobio je mladi i neafirmisani Jim Zorn, dugogodišnji trener QBova u Sijetlu. Takođe, u DC promovisan je malo-poznati Greg Blache, pride ovog leta nije bilo kiki-riki „pojačanja“, a tim konačno ima i draft generaciju. Jesu li to Redskinsi koje poznajemo?
Kolika je uzročno-posledična veza ne znam, ali već ove sezone neke stvari su očigledne. Zorn je dao poverenje mladom QBu Jasonu Campbelu. Ali potpuno poverenje, upravo ono što nisu Gibbs i Saunders. Nakon napornog rada tokom leta, napredak je očigledan. Release je kraći i brži, pas precizniji, a odluke bolje. To je i suština svake west-coast offense šeme, koju je nasledio Jim Zorn (škola Mike Holmgrena). Campbel više nema problema sa fumblovima, a i jedini je QB u ligi koji nije bacio ni jedan INT. MVP kandidat, zašto ne? Za razliku od klasične WCO šeme, gde pas otvara trčanje, Zorn je ostao veran Gibbsovoj power running šemi, žašto bi se odrekao nečega što je snaga tima... Za razliku od mnogih njegovih iskusnijih kolega nije tvrdoglavo isključiv. Ono što impresionira kod Zorna je njegov play-calling. Broj pas i run akcija je gotovo nerealno izjednačen, trči kada odbrana očekuje pas i obrnuto. Koristi njegove playmakere u napadu, brze undersized hvatače – Moss, Randle-El, Trash i Thomas. Double-motion Trasha protiv Dalasa za TD, WR reverse pass Randle-Ela protiv Filadelfije, hvatači potpuno sami u end-zoni. U sve četiri pobede pretvaranje ključnih četvrtih downova u prvi -- samo pokazuju njegovu agresivnu filosofiju i igranje na pobedu.

Faced with a game-on-the-line decision, punt back or go for it on 4th&2, Zorn waved his offense back on to the field and called the shotgun formation.
But he didn't call the play!
"Clinton called the play," Zorn said.
Portis called his own number -- a draw out of the shotgun -- and plowed through five defenders for four yards, a first down, three take-a-kneel-down and the Redskins' fourth straight victory.
"A huge, huge play. He willed his way for the first down," Zorn said. "It was his grit and our offensive line's grit that did it." Just like they did all day.

Clinton Portis, šta?! Protiv prve rush odbrane u ligi? Shotgun draw!? Tim je pun samopuzdanja i to se vidi iz meča u meč. Sa druge strane, odbrana je igrala protiv 5 manje-više najboljih napada u ligi, redom: NYG, NO, ARI, DAL i PHI. I zadržala ih na najslabijem učinku u sezoni! Protiv Filadelfije su im nedostajala 3 startera (LB Washington, CB Springs i DE Jason Taylor), a pritom su primili i punt return TD, a da nisu svirana dva bloka u leđa. No, i pored toga, odbrana je pokazala sposobnost prilagođavanja -- iz pretežno zone prešli na man-to-man odbranu i u poslednje tri četvrtine primili samo 3 poena. Kudos za ceo coaching staff.
Nakon dva uzastopna divizijska gostovanja, kako će se Skinsi snaći u poziciji favorita narednih nedelja. Da li će Zorn uspeti da motiviše ekipu protiv Ramsa? Moj guess je da hoće. Svakako, jedno je sigurno -- tim je u pravim rukama. I tu ne mislim na Snydera. Hip Hip Hooray, Zorn!